U godini 1895. Zagreb ima približno 83 000 stanovnika. Gradski oci planiraju uvođenje konjskog tramvaja, car Franjo Josip I. otvara zgradu Hrvatskog narodnog kazališta, Vlaho Bukovac daje inicijativu za izgradnju Umjetničkog paviljona, pred vratima je prvo prikazivanje „živućih slika“…
Prvi hrvatski učitelj slijepih Vinko Bek (1862. – 1935.) ostvaruje svoju viziju. Zahvaljujući njegovu zalaganju u Ilici 83 otvoren je 1. rujna 1895. Zemaljski zavod za uzgoj slijepaca – prvi u ovom dijelu Europe. Vinko Bek je njegov prvi ravnatelj i učitelj za većinu predmeta. Za vrijeme njegove uprave u Zavodu djeluje četverogodišnja osnovna škola, šegrtska škola (npr. za četkarstvo), a važan dio obuke bila je i instrumentalna glazba.
Tako je počelo sustavno obrazovanje slijepih, njihov dug i često naporan put prema ravnopravnosti – prema slamanju predrasuda, prema vjeri u njihove sposobnosti, prema kvalitetnom životu dostojnom čovjeka u punom smislu tih riječi.
Vrijeme seoba
Nakon 19 godina predanog rada i entuzijazma, 1914. godine djelatnost Zavoda se obustavlja zbog Prvog svjetskog rata. 1920. godine Zavod seli u Popovaču, gdje djeluje do 1927. Vinko Bek bio je ogorčen tom selidbom, i to u zgradu „na osami“, pa je s dozom crnog humora napisao da „tamo slijepci ne samo ništa neće vidjeti, nego ništa neće ni čuti“.
Godine 1928. Zavod se ponovno otvara u Zagrebu, u prvotnim prostorima. To je „zlatno doba“ njegove dotadašnje povijesti.
Po završetku osnovne škole neki pitomci izučavaju razne obrte (npr. ugađanje glasovira), neki pohađaju srednju glazbenu školu pri Državnoj muzičkoj akademiji, a neki nastavljaju školovanje u II. klasičnoj gimnaziji u Zagrebu. Instruktivnu pomoć učenicima daju mladi stručnjaci, koji će kasnije postati istaknuta imena hrvatske kulture, kao na primjer glazbenik Stjepan Šulek ili profesor dr. Ante Luj.
Kolika se važnost u to vrijeme pridavala glazbi, ilustrira podatak da su predmetom obuke bili glasovir, orgulje, violina, violončelo, fagot, rog, klarinet, tambure, harmonika i mandolina, a Zavod je imao i svoje glazbene sastave te zbor.
Velika se pozornost poklanjala i učenju stranih jezika – njemačkog i francuskog, kao i učenju esperanta.
Osim o obrazovanju vodilo se računa i o socijalnom odgoju učenika. Potkraj 1940. jedan je od njihovih odgajatelja bio i mladi student Joža Horvat, koji im je čitao tekstove iz naše i strane književnosti i upoznavao ih s naprednim idejama.
„Zlatno doba“ prestaje godine 1941. preseljenjem Zavoda u Zemun.
Godine 1946. u Zagrebu se osniva „Udruženje slijepih Hrvatske“ (današnji Hrvatski savez slijepih), koje se zalaže za ponovno otvaranje Zavoda u Hrvatskoj.
Već 1947. Zavod se vraća u Zagreb, u Radničku cestu 18, i dobiva ime „Zavod za odgoj slijepe djece“.
Zavod počinje napredovati velikim koracima – četverogodišnja škola prelazi u sedmogodišnju, izdaje se prva početnica za slijepu djecu, formira se biblioteka na brajici i crnom tisku, nabavljaju se specifična pomagala, i što je također značajno, nastavlja se sustavno glazbeno obrazovanje učenika.
Godine 1949. Zavod seli u, za mnoge generacije osnovnoškolaca legendarnu, Nazorovu 53.
Zgrada u Nazorovoj počela se graditi za Zavod još u vrijeme Banovine Hrvatske (1939. – 1941.), ali je u poslijeratnom razdoblju postala dom za ratnu siročad pa je privođenje zgrade njenoj prvotnoj namjeni bilo prilično burno.
U samom početku Zavodu na novoj lokaciji općenito nisu cvjetale ruže. Naime, odziv na natječaj za prijem pitomaca bio je slab pa je njegovo otvaranje bilo odgođeno. Budući da se brojka od sedmero djece, koliko ih je bilo upisano te godine, usprkos požurnicama Ministarstva socijalne politike nije bitno povećavala, došao je u pitanje i opstanak Zavoda.
Da sav dotadašnji trud ne bi bio uzaludan, Udruženje slijepih Hrvatske ponovno se odlučilo na akciju. Dvoje njegovih članova obilazilo je Hrvatsku u potrazi za slijepom djecom. Pronašli su veći broj djece za koju nisu znale ni lokalne socijalne službe, a ni roditelji nisu bili informirani o mogućnosti njihova školovanja. Ukratko, zahvaljujući toj akciji broj djece ubrzo se povećao na 63 i život osnovne škole i doma u Nazorovoj mogao je započeti.
Godine 1951. počinje s radom Osnovna glazbena škola, koja kontinuirano traje do danas i koja je dala mnoge vrsne glazbenike.
Godine 1952. osnovnoškolsko obrazovanje slijepih postat će osmogodišnje, i to s redovnim nastavnim programom, čime će slijepa djeca biti izjednačena s videćom djecom.
Godine 1953., u povodu svoje 70-e obljetnice, Zavod dobiva ime po svom osnivaču te se zove Zavod za odgoj slijepe djece „Vinko Bek“.
Od godine 1957. u Osnovnoj školi s prekidima djeluje dječji vrtić, čiji je vrlo važan dio rada priprema za školu, ali i stjecanje vještina potrebnih za što veću samostalnost u svakodnevnom životu.
Godine 1963. Zavod postaje pravom školskom ustanovom i za slabovidne, što znači da slabovidni prestaju biti „prirepak“ slijepima, kao što su uglavnom do tada bili, i postaju ravnopravni sudionici obrazovnog procesa, čije se specifične potrebe zadovoljavaju u punoj mjeri.
Od 1965. godine u okviru nastavnog predmeta Domaćinstvo osnovnoškolci sustavno uče kako obavljati pojedine kućanske poslove (npr. pripremati jednostavna jela ili uredno složiti svoje stvari). Ta će aktivnost ubrzo obuhvatiti i srednjoškolce i s vremenom postati jedan od važnih rehabilitacijskih programa pod nazivom Svakodnevne vještine.
Godine 1969. otvara se u Osnovnoj školi prvi posebni razred za slijepu i slabovidnu djecu s lakšim intelektualnim teškoćama, za koju se kreiraju posebni programi.
Kušlanova 59a
Kad se govori o Kušlanovoj 59a, današnjem sjedištu Centra, treba se vratiti u 1895. godinu. Tada je osnovan i Zavod za odrasle slijepce Društva „Svetog Vida“, koji je 1962. prerastao u Zavod za stručno osposobljavanje slijepe i slabovidne omladine. Zavod je smješten u namjenski građenu zgradu na spomenutoj adresi i u njemu je odmah osnovana dvogodišnja birotehnička škola, koja će od 1964. imati dva odsjeka – telefonistički i daktilografski.
Oni će se s vremenom razviti u srednju školu s tri programa – za telefonske operatere, poslovne tajnike i administratore.
Moderna vremena – Centar za odgoj i obrazovanje „Vinko Bek“
Godine 1963. ustanove iz Nazorove 53 i Kušlanove 59a spajaju se u jednu ustanovu – Zavod za rehabilitaciju slijepe i slabovidne omladine.
Godine 1964. novonastala ustanova dobiva Nagradu grada Zagreba, za koju će i budućnost pokazati koliko je bila opravdana.
Godine 1965. osnovana je u Centru izviđačka družina „Iskra“, u kojoj su slijepi i slabovidni izviđači godinama skupljali dragocjena iskustva.
U 70-im se godinama u Centru počinju sustavno provoditi posebni programi rehabilitacije koji osobama s oštećenjem vida omogućavaju razvijanje svih potencijala potrebnih za postizanje kvalitetnog života.
Tih se godina u Centru zapošljavaju socijalni radnik, logoped i peripatolog. Razvidno je da se rad Centra sve više okreće prema multidisciplinarnom pristupu.
Godine 1977. Zavod dobiva današnje ime – Centar za odgoj i obrazovanje „Vinko Bek“.
Iste se godine u Kušlanovoj 59a otvara tiskara za brajicu i uvećani tisak u kojoj se izrađuju udžbenici i ostali didaktički materijali – na brajici za slijepe učenike i na uvećanom tisku za slabovidne.
Navedene godine u Centru počinje raditi i psiholog, čija će uloga u Centru postajati sve značajnijom.
Godine 1982., u Međunarodnoj godini invalida, na lokaciji Kušlanova 59a otvara se Športska dvorana invalida, koja je u vrijeme Domovinskog rata, uz Nazorovu 53, imala posebnu ulogu – bila je utočište izbjeglicama iz ratom zahvaćenih područja.
Istovremeno se u programe rehabilitacije uvodi fizioterapija, a nešto kasnije i kineziterapija.
Iste se godine u srednjoj školi Centra proširuje djelatnost uvođenjem tiflotehničkog tečaja za prekvalifikaciju odraslih, kasnije oslijepjelih osoba, što je zametak budućeg odjela za odrasle.
Godine 1986. u Centru se počinje provoditi rehabilitacijski program vježbi vida za slabovidne.
Godine 1987. osniva se u Kušlanovoj 59a Odjel za psihosocijalnu rehabilitaciju odraslih kasnije oslijepjelih osoba, na koji dolaze invalidi Domovinskog rata, mahom mladići kojima će psihosocijalna rehabilitacija omogućiti povratak u kvalitetan život.
Iste se godine u Centru osniva Savjetovalište za roditelje i ostale članove obitelji korisnika jer je i njih važno osnažiti i savjetovati ih kako se nositi sa situacijom i kako postupati prema slijepom ili slabovidnom članu svoje obitelji.
U Srednjoj školi otvara se informatički kabinet. Računalna tehnika prilagođena osobama s oštećenjem vida otvara slijepima i slabovidnima prozor u svijet – praktički neograničen pristup informacijama, nove mogućnosti stjecanja znanja, samostalno obavljanje raznih poslova i, što je također jako važno, laku komunikaciju sa svima koji su im važni u životu.
Godine 1993. počinje na razini Centra osnivanje Službe za integraciju, tj. počinje sustavno uključivanje djece i mladih s oštećenjem vida u redovne vrtiće i škole.
Istodobno počinje djelovati Tim za procjenu, čiji je zadatak procijeniti potencijale i interese budućeg korisnika kako bi se na temelju njih mogli izraditi najprimjereniji individualni programi.
Godine 1994. obilježava se 100-ta obljetnica Centra, i to ne samo prigodnim sadržajima, već i akcijama trajne vrijednosti. U potkrovlju zgrade u Kušlanovoj 59a počinje gradnja 600 kvadratnih metara novog prostora za Odjel za rehabilitaciju invalida Domovinskog rata. Nabavljen je brajični štampač i počinje kompjutorska izrada udžbenika na brajici.
Pokrenuta je Biblioteka „Šestotočka“, koja sadrži korisne priručnike rađene posebno za slijepu i slabovidnu djecu, mladež i odrasle.
Godine 2007. za izradu udžbenika na brajici i uvećanom tisku nabavljaju se novi strojevi i povećava se broj radnika – popularna Tiskara prerasta u Odjel izdavaštva na brajici i uvećanom tisku.
Godine 2008. počinje trogodišnji „Kolibri“ projekt, kojim se otvaraju vrata ranoj intervenciji, programu namijenjenom najmlađoj populaciji s oštećenjem vida te njihovim roditeljima, kao i cijeloj obitelji. U okviru Projekta opremaju se prostori za rad u sjedištu Centra te Splitu i Vinkovcima.
Projekt se realizira sredstvima i uz stručnu potporu Kraljevine Nizozemske.
Godine 2009. učenici s oštećenjem vida izlaze na državnu maturu sa željom da se upišu na fakultet. Najčešće izabiru studij glazbe, kroatistike, stranih jezika, povijesti, psihologije…
Godine 2010. u Centru se počinje provoditi trogodišnji projekt Ministarstva socijalne politike i mladih pod nazivom Standardi kvalitete socijalnih usluga u djelatnosti socijalne skrbi. Cilj je projekta stalno poboljšavati kvalitetu usluga na svim razinama, tj. razvijati kod svakog radnika Centra svijest o važnosti dobrog rada svakog pojedinca za ostvarivanje zajedničkog cilja.
Iste se godine otvaraju podružnice Split i Vinkovci (djeluje do 2014).
Godine 2011. počinje sustavno obučavanje korisnika u integraciji za korištenje prilagođene računalne tehnologije, koja postaje sve dostupnija velikom broju njih.
Iste se godine održava svečana konferencija povodom završetka „Kolibri“ projekta i početka rada rane intervencije, čime je Centar zaokružio svoju djelatnost jer ona sada obuhvaća korisnike od rođenja do zrele dobi.
Godine 2015. Centar „Vinko Bek“ otvorio je podružnicu u Osijeku, i to u odgovarajućem prostoru, što u odnosu na ured u Vinkovcima, koji je zatvoren 2014. godine, omogućava znatno proširenje djelatnosti, a time i pružanje cjelovitijih i kvalitetnijih usluga korisnicima s područja Slavonije.
Godine 2016. rujna 2015. Upravno vijeće Centra za odgoj i obrazovanje „Vinko Bek“ donijelo je Odluku o trajnom zatvaranju zgrade Dislocirane jedinice Zagreb na adresi Nazorova 53. Ovom su odlukom trajno prestali s provođenjem svi programi, djelatnosti i aktivnosti na navedenoj adresi. Za nastavak pružanja usluga djeci predškolske i osnovnoškolske dobi pronađeno je odgovarajuće privremeno rješenje
Godine 2017. otvoren je novi objekt u Kušlanovoj 59a za pružanje usluga djeci predškolske i osnovnoškolske dobi.
Napomena
Za stariju povijest Centra korištene su informacije iz knjige slijepog tiflopedagoga prof. dr. Franje Tonkovića “I sami slijepi za slijepe”, koju je postumno izdao Hrvatski savez slijepih 2003. godine.